Standard nam se (ne) diže
12.10.2015."Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže / mozda nam se dig'o zanos, al' standard nam se ne diže...", pjevao je Shot još 2004. To je ona godina kad smo odlučili dovesti Ćaću na vlast a on nam se odužio na način da nam je doista podignuo standard. Doduše zaduživanjem, štetno i privremeno, što i sad kusamo. No, na što se misli točno kako nam je nizak standard? Rijetko tko pomisli na potrošačku košaru. Velika većina ljudi pod standardom zamišlja više novaca s kojim mogu izbjeći zaduživanje, živjeti normalnim građanskim životom. E i tu ima prijepora: Što je normalni građanski život?
U razgovorima s prijateljima iz istočnijih ex Yu država, kad bih se dotaknuo standarda i zamolio ih da mi opišu željen standard života, obično bi opisali željeni život koji je život većine ljudi koje poznajem u Zagrebu. Malo zimovanja, malo više ljetovanja, obuća, odjeća, klopa, izleti, aktivnosti... Kuriozitet je što većina tih ljudi pozitivnije gleda na sadašnje stanje i budućnost od onih koji već žive bolje od njih i kako bi oni željeli živjeti.
Očito je standard vrlo subjektivna ocjena načina života. Još više subjektivnosti se unosi kada se krene uspoređivati današnji standard sa onim iz socijalizma, posebno nostalgičari ga naglašavaju iako i sami znaju da kad bi današnjeg Hrvata, naviknutog na blagodati potrošačkog društva, stavili u vrijeme prije trideset godina vjerojatno bi poludio. Takva okljaštrena društva su moguća samo nakon velikog siromašenja društva uzrokovanog ratovima ili prirodnom katastrofom.
No, pretpostavimo kako bi svi mi željeli malo više novca kako bi nam se podigao standard života. Političari nam to ionako obećavaju pred svake izbore, pa pretpostavimo da su jednom bili iskreni ili da su nenadano pronađene velike količine nafte u Jadranu te sad plivamo ne samo u njemu nego i u eurima. Što bismo učinili s viškom iznenadnog rasta standarda? Umjesto kibidabi pristupa možda je bolje osvrnuti se oko sebe i pogledati na što troše ljudi oko vas kojima se standard podigao bilo nasljedstvom, radom, znanjem, srećom, krađom; zapravo način i nije važan za ovu priču.
Osvrnuh se malo i imam što vidjeti. Većinom skorojevići kupuju stanove, apartmane, skupe njemačke automobile; za početak, iako u većini slučajeva im uopće po mom sudu ništa od toga nije potrebno. A što ćeš s lovom ako je nećeš pametnim ulaganjem osigurat a nekretnine kod nas unatoč najavljenom porezu na nekretnine nisu izgubile privlačnost. Imati novaca a to ne pokazati s jednim X6 je isto deplasirano. Mada se kuka kada se trebaju zimske gume kupiti. Budući da nisam baš fan gomilanja nekretnina a i najdraži su mi auti koji ne zahtijevaju puno od mene, za razliku od ovih bijesnih, ne vidim kako bi mi se podignuo standard kad bih imao više stanova, apartmana i SUV-ova, samo bi me glava više boljela.
Kada se naši skorojevići namire na gore opisani način, počnu im padati svakakve stvari napamet, počnu si ostvarivati mladenačke želje poput penjanja na Himalaju npr. Samo malo zaborave što su radili zadnjih 30-ak godina pa ih puno i nastrada u probama ekstremnih sportova. Nemam statističku potvrdu ali među ljudim akoji imaju novac je puno veći postotak hipohondara, znam gomilu njih koji obilaze liječnike i troše moju mjesečnu plaću na bolesti koje ne postoje. Kad smo već kod medicinskih troškova treba napomenuti da bogatiji omoguće svojim roditeljima na umoru pokoji mjesec više patnje i bolova s boljom skrbi i poklonima osoblju koje onda te "biljke" zaljeva. Nisam siguran da i to želim mada doista zlu ne trebalo, lova za liječenje je dobrodošla.
Osim što se potroši koja kuna na starije treba i na omladinu misliti, tako parali roditelji kupuju ulaznicu za raj djece, u vidu nekog quada za 14. rođendan ili motocikla malo kasnije. Često u crnoj kronici vidimo da su ili ubili sebe ili druge, ili oboje. Ima ih pak koji ulažu ogromnu lovu u djecu jer su talenti, lovom im kupe odlaske na turnire ili sudjelovanje u momčadima i u biti najčešće samo im potroše godine koje su mogli iskoristiti u nešto bolje za njih. Dio roditelja pošalje djecu na najbolje škole u svijetu no to nije nimalo jamstvo da će ta djeca bit uspješnija od drugih, dapače, samo budu frustriranija jer je bolji od njih netko sa Sveučilišta u Osijeku. Možda mogu djeci malo povećati plastikom grudi ili produljiti penis za bolji start u životu?! Pretvoriti tetovažama tijela u slikovnicu kako bi ljudi imali što čitati na plaži.
Dobro, sad smo skužili da nas nekretnine, vozila, medicina, bogati roditelji i još bogatija djeca neće baš nužno nas usrećiti. Odlučujemo kako ćemo te novce trošiti na putovanja svijetom. Iako na prvi pogled djeluje privlačno putovati, tu i tamo tako i jest. Putovanja su zapravo vrlo naporna i stresna, pogotovo za one u godinama. Nose neizvjesnost, a i svaki neželjeni događaj je puno teži u stranoj zemlji. Možda ipak neki drugi hobi?! Recimo uzgoj pasa, pa hodate uokolo po izložbama i svako malo trošite pokoju tisuću eura na rasplod vaše omiljene kujice. Da, i to ljudi rade. Ili na lov potroše tisuće eura kako bi se slikali s nekim lavom kojeg su drugi ubili.
Možda bi na skupe slike trošili novac, ipak treba cijeniti umjetnost. Još bolje je pomislit da ste dobar pjevač(ica) pa si platit snimanje pjesama, spotova i vrtnju na radio postajama, uz tiho ismijavanje većine s imalo sluha. Ljubavnica nije loša ideja, samo i one nakon nekog vremena hoće više, ne samo novca pa opet boli glava. Razočarani u život možda možemo početi trošiti veliki novac na prostitutke, alkohol, heroin. Možda možemo početi kockati što zasigurno dovodi do dobitka - potpune propasti. Sa većim standardom smo i povećana meta raznim kamatarima, reketarima, otimačima djece, ukratko - mafiji. Možda se ipak probudi filantrop u vama i odlučite pomoći ljudima. Donirate novac nekoj humanitarnoj organizaciji a nakon par mjeseci čitate kako je direktorica iste organizacije ljetovala u Sejšelima vašim parama i činila što ljudi kojima se podigne standard čine.
"Prokleti bili političari, zbog njih nam se standard ne diže." Evo, da se pridružim masi sa popularnim mišljenjem, koje ne košta ništa izreći, a postaješ dio raje na lak način. Sebe amnestiram i glasačkih odluka na izborima, a adresiram sve svoje nedaće nekim nedefiniranim spodobama, iako su te "spodobe" zapravo najbolje ili bar naprivlačnije što postoji među ljudima. Želim i standard kako bih mogao što ljudi inače sa standardom rade. A što ono rade s njim?
komentiraj (1) * ispiši * #
Tjeridba, domaći-gosti
16.02.2015.dr Nele Karajlić je pseudonim za poznatog glumca, pjevača, pjesnika, umjetnika a sada i pisca pravim imenom Nenad Janković. Taj bivši nadrealist i frontmen jednog od bandova, koji je obilježio moju mladost, našao se u uvodu ovog teksta zbog toga što je nakon dvadeset godina odlučio se vratit bar na trenutak u Sarajevo, grad gdje je rođen i gdje je odrastao. Nije sudjelovao u ratu, iako je iz Beograda slao nedvosmislene poruke podrške Radovanu Karadžiću & Co. Mene je iznenadila količina mrzilačkih komentara koje je ta vijest izazvala. Ukratko, sve se svodi na to da bi mu zabranili pristup, a ako je već došao, onda bi ga brže-bolje protjerali. Ne mare pri tome na neke činjenice koje opravdavaju Neletov odlazak, poput onih da bi vjerojatno se kazanao, tj. završio u logoru za sarajevske Srbe iz kojeg se brojni nisu vratili a o kojem se šuti, ili bi u boljem slučaju, ako bi ostao s rajom dobar, iz grada koji je kao bio pod opsadom jurišao sa svojom Harmijom, pretečom ISIL-a, na Hrvate Viteza. Nema u Šeher ako se njih pita bez dozvole čaršije, čaršije koja je za vrijeme rata promijenila strukturu stanovništva drastično pri čemu su državljani Srbije dominantni u promjeni ali ne oni pravoslavne vjeroispovijesti.
Meni je osobno fenomen da netko dođe negdje, zasjedne koju godinu, i nakon toga svojata i čak si uzima pravo određivati tko ima pravo a tko ne šetati ulicama, udisati gradski smog, izbjegavati tramvaje i bježati od napasnih prosjaka. Pravom samo njemu jasnom. I u Hrvatskoj se čuju slični poklici, još od poznate sintagme plave Ruže o gostima koji trebaju otići. Upravo ta Ruža je ušla u europski parlament kao euroskeptik, dakle netko tko ne vjeruje u EU ali poštuje njen pravni poredak. Ne ljubi je, ne maše njenim zastavama, ne znače joj ništa blagdani EU, a ljudi koji mašu stijegovima iste, po njoj vjerojatno, nisu vrjedniji od nje. Zašto onda mi ne bi imali bhskeptike, ili hrvatoskeptike, jugoskeptike koji to slobodno mogu biti dokle god poštuju pravni sustav koji smo donijeli svi mi zajedno ili koji ga pokušavaju promijeniti demokratskim putem. Doista mi je nezamislivo da npr. marginalni "Živi zid" Sinčića uz pomoć oružja i Amera dođe na vlast, i ostane 50-ak godina na toj istoj totalitarnoj vlasti, da bi ih konačno neki demokratski vjetrovi otpuhali ali se i nakon toga nađu neki nostalgičari koji tvrde da nam ta prošlost treba bit budućnost. Često isti likovi za sebe drže da su avangardni liberali, što mi doista nije jasno ali imaju na to pravo, biti hrvatoskeptici. Zašto je toliko strašno ako je netko jugoslovenčina?!
Imamo pravo biti što želimo, težiti čemu želimo demokratskim i pravnim putem, poštujući zasade na kojima naše društvo počiva. Kada čujem izvaljene rečenice u kojima se nekog tjera, mene odmah podsjećaju na buduće Kristalne noći i moju potencijalnu ulogu u njima, od kojih mi se niti jedna ne sviđa. Niti onog koji vodi druge, niti onoga kojeg vode. Možemo ignorirati ljude ako nam baš smetaju, kao što meni idu na živce navedeni crveni vampiri koji nikako da se riješimo a kojih ima u svim strankama pa i u onim najdesnijim. Možemo ulaziti u debate i borbe argumentima. Možemo se boriti jedni protiv drugih glasanjem na izborima ali doista ne mislim da nekome treba zabranit da diše zrak na koji ima pravo, pije vodu na koju ima pravo, šeta uz rijeke po šetnicama na kojima je grlio prve cure ili dečke, jezdi planinama ispod kojih se budio. Stoga, zamolio bih vas, još jednom, da o napisanom razmislite prije nego pomislite poručiti nekome da seli "negdje gdje će mu biti bolje". Svi mi razmišljamo o možebitnoj promjeni sredine iz ovih ili onih razloga ali čuti poziv za selidbu upućen nama može izazvati samo inat i kontru onome koji poziv-tjeridbu upućuje. I primitivno je fakat, i u Sarajevu a i Zagrebu.
komentiraj (2) * ispiši * #
Što je nama naša Grčka dala
06.02.2015.U jeku višegodišnjih ideoloških rasprava - poput tko kome treba gurat, pa da li su partizani ili uje bili bolja varijanta - nekako potiho, poput karavele gurane laganim maestralom, se približavamo oluji postizborne godine gdje nas kako sada stvari stoje čeka grčki scenarij štednje i rezanja kako bi vratili dugove koje smo generirali dok smo se igrali omiljenim ideološkim igricama. Otprilike 30 % ljudi ostane bez posla, plaće i mirovine se prepolove za početak.
Kada gledamo te filmove obično upadamo u zamku kako su to neka lica s periferije društva: neradnici, kockari, alkoholičari; ali kad se zagrebe malo vidi se da su to zapravo ljudi poput nas, koji nisu imali sreće. Relativno je lako otkliznuti na rep, da ne kažem dno: supruga ostane bez posla, vama se plaća prepolovi, a bezazlene rate kredita za koji niste ni znali da imate se zbog sve lošijeg rejtinga države udvostručuju dok država pokušava porezima popravit situaciju te je porezna presija veća nego u najbolja vremena.
Doista mogu zamisliti svoje prijatelje žešće desničare, iskrene patriote i nacionaliste u pozitivnom smislu kako uzimaju pušku i staju na branik domovine, ne žaleći svoje živote, kako bi spriječili da agresor ubije šestotinjak građana Hrvatske i protjera pedeset tisuća ljudi iz svojih domova u koje se vjerojatno nikad neće vratit. Otprilike toliko bi prema grčkom primjeru u roku tri godine zbog drastičnih mjera štednje izgubilo život i iselilo iz Hrvatske u potrazi za boljim životom negdje diljem EU ili dalje. Ne znam zašto onda gube vrijeme na Jugoslavije i regione kad opasnost dolazi s druge strane. Doduše, navedeno je problem za sve države regije ali i dijelove srednje Europe i Mediterana.
Doista mogu zamislit svoje prijatelje žešće ljevičare, kako za te mrtve Hrvate krive lopovsku desnicu ali nisu dugovi generirani samo na krađama nego i na potrošnji. Posebno potrošnji ljudi koji su jako voljeli socijalizam i da im se država brine o svemu. Teško će u Njemačkoj naći posao sa filozofskim fakultetom a da ne uključuje ribaću četku, ostaje im i ostanak ali, ne znam zašto, njih vidim najviše u onih 30 % koji lete prvi. Ako im ni dosadašnja država nije nikad valjala, pa ni ona iz 2007. kad smo živjeli kao Njemačka, neće im valjat ni buduća u kojoj 70 % pacijenata tvrdi da nema novaca za potrebne lijekove koje država više ne može plaćati. Da, to je primjer iz Grčke ali nije li HZZO upravo izbačen iz proračuna upravo kao priprema za rezanje i privatiziranje.
Doista mogu zamislit sebe kako sjedim kući s pivom u ruci, brada kao u Djeda Mraza, duga ne sijeda, kako gledam televiziju na kojoj je 50. reality show koji financiraju isti oni koji su nam prvo iz tih kutija sijali optimizam kako se ne bi pretjerano brinuli o zaduženjima, a kasnije nas ložili ideološkim raspravama kako bi nam skrenuli pozornost iako smo već postajali svjesni da ćemo nahebat. Da bi nas sad bombardirali sa: dugovi se moraju vraćati, smanjite korupciju (čitaj: daj njima da dobivaju poslove), povećajte poreze (kao mali su), privatizacija (kad si skinutih gaća to je samoposluga za njih), sigurnost za investitore (to ne zvuči loše ali u praksi se misli da vam T-com pošalje ovrhu za zaboravljeni račun koji su držali u ladici 10 godina) i još štošta. Ma znaju bit maštoviti ti sivi ovratnici kad hoće i mogu.
I tako, sjediš a dijete ti dovikuje kako je hladnjak opet prazan, a ti gledaš u onaj strop i misliš kako je samo jedno rješenje preostalo. Osiguraš život i kasko za auto, zaletiš se negdje niz provaliju. Osigurao si obitelji kakvu-takvu budućnost a istovremeno nisi samoubojica te se ne moraš bojat nepriličnog pokopa. To je samo jedna varijanta istog kraja. Ma znaju bit maštoviti ti naši ljudi kad hoće i mogu.
komentiraj (2) * ispiši * #
