"Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže / mozda nam se dig'o zanos, al' standard nam se ne diže...", pjevao je Shot još 2004. To je ona godina kad smo odlučili dovesti Ćaću na vlast a on nam se odužio na način da nam je doista podignuo standard. Doduše zaduživanjem, štetno i privremeno, što i sad kusamo. No, na što se misli točno kako nam je nizak standard? Rijetko tko pomisli na potrošačku košaru. Velika većina ljudi pod standardom zamišlja više novaca s kojim mogu izbjeći zaduživanje, živjeti normalnim građanskim životom. E i tu ima prijepora: Što je normalni građanski život?

U razgovorima s prijateljima iz istočnijih ex Yu država, kad bih se dotaknuo standarda i zamolio ih da mi opišu željen standard života, obično bi opisali željeni život koji je život većine ljudi koje poznajem u Zagrebu. Malo zimovanja, malo više ljetovanja, obuća, odjeća, klopa, izleti, aktivnosti... Kuriozitet je što većina tih ljudi pozitivnije gleda na sadašnje stanje i budućnost od onih koji već žive bolje od njih i kako bi oni željeli živjeti.

Očito je standard vrlo subjektivna ocjena načina života. Još više subjektivnosti se unosi kada se krene uspoređivati današnji standard sa onim iz socijalizma, posebno nostalgičari ga naglašavaju iako i sami znaju da kad bi današnjeg Hrvata, naviknutog na blagodati potrošačkog društva, stavili u vrijeme prije trideset godina vjerojatno bi poludio. Takva okljaštrena društva su moguća samo nakon velikog siromašenja društva uzrokovanog ratovima ili prirodnom katastrofom.

No, pretpostavimo kako bi svi mi željeli malo više novca kako bi nam se podigao standard života. Političari nam to ionako obećavaju pred svake izbore, pa pretpostavimo da su jednom bili iskreni ili da su nenadano pronađene velike količine nafte u Jadranu te sad plivamo ne samo u njemu nego i u eurima. Što bismo učinili s viškom iznenadnog rasta standarda? Umjesto kibidabi pristupa možda je bolje osvrnuti se oko sebe i pogledati na što troše ljudi oko vas kojima se standard podigao bilo nasljedstvom, radom, znanjem, srećom, krađom; zapravo način i nije važan za ovu priču.

Osvrnuh se malo i imam što vidjeti. Većinom skorojevići kupuju stanove, apartmane, skupe njemačke automobile; za početak, iako u većini slučajeva im uopće po mom sudu ništa od toga nije potrebno. A što ćeš s lovom ako je nećeš pametnim ulaganjem osigurat a nekretnine kod nas unatoč najavljenom porezu na nekretnine nisu izgubile privlačnost. Imati novaca a to ne pokazati s jednim X6 je isto deplasirano. Mada se kuka kada se trebaju zimske gume kupiti. Budući da nisam baš fan gomilanja nekretnina a i najdraži su mi auti koji ne zahtijevaju puno od mene, za razliku od ovih bijesnih, ne vidim kako bi mi se podignuo standard kad bih imao više stanova, apartmana i SUV-ova, samo bi me glava više boljela.

Kada se naši skorojevići namire na gore opisani način, počnu im padati svakakve stvari napamet, počnu si ostvarivati mladenačke želje poput penjanja na Himalaju npr. Samo malo zaborave što su radili zadnjih 30-ak godina pa ih puno i nastrada u probama ekstremnih sportova. Nemam statističku potvrdu ali među ljudim akoji imaju novac je puno veći postotak hipohondara, znam gomilu njih koji obilaze liječnike i troše moju mjesečnu plaću na bolesti koje ne postoje. Kad smo već kod medicinskih troškova treba napomenuti da bogatiji omoguće svojim roditeljima na umoru pokoji mjesec više patnje i bolova s boljom skrbi i poklonima osoblju koje onda te "biljke" zaljeva. Nisam siguran da i to želim mada doista zlu ne trebalo, lova za liječenje je dobrodošla.

Osim što se potroši koja kuna na starije treba i na omladinu misliti, tako parali roditelji kupuju ulaznicu za raj djece, u vidu nekog quada za 14. rođendan ili motocikla malo kasnije. Često u crnoj kronici vidimo da su ili ubili sebe ili druge, ili oboje. Ima ih pak koji ulažu ogromnu lovu u djecu jer su talenti, lovom im kupe odlaske na turnire ili sudjelovanje u momčadima i u biti najčešće samo im potroše godine koje su mogli iskoristiti u nešto bolje za njih. Dio roditelja pošalje djecu na najbolje škole u svijetu no to nije nimalo jamstvo da će ta djeca bit uspješnija od drugih, dapače, samo budu frustriranija jer je bolji od njih netko sa Sveučilišta u Osijeku. Možda mogu djeci malo povećati plastikom grudi ili produljiti penis za bolji start u životu?! Pretvoriti tetovažama tijela u slikovnicu kako bi ljudi imali što čitati na plaži.

Dobro, sad smo skužili da nas nekretnine, vozila, medicina, bogati roditelji i još bogatija djeca neće baš nužno nas usrećiti. Odlučujemo kako ćemo te novce trošiti na putovanja svijetom. Iako na prvi pogled djeluje privlačno putovati, tu i tamo tako i jest. Putovanja su zapravo vrlo naporna i stresna, pogotovo za one u godinama. Nose neizvjesnost, a i svaki neželjeni događaj je puno teži u stranoj zemlji. Možda ipak neki drugi hobi?! Recimo uzgoj pasa, pa hodate uokolo po izložbama i svako malo trošite pokoju tisuću eura na rasplod vaše omiljene kujice. Da, i to ljudi rade. Ili na lov potroše tisuće eura kako bi se slikali s nekim lavom kojeg su drugi ubili.

Možda bi na skupe slike trošili novac, ipak treba cijeniti umjetnost. Još bolje je pomislit da ste dobar pjevač(ica) pa si platit snimanje pjesama, spotova i vrtnju na radio postajama, uz tiho ismijavanje većine s imalo sluha. Ljubavnica nije loša ideja, samo i one nakon nekog vremena hoće više, ne samo novca pa opet boli glava. Razočarani u život možda možemo početi trošiti veliki novac na prostitutke, alkohol, heroin. Možda možemo početi kockati što zasigurno dovodi do dobitka - potpune propasti. Sa većim standardom smo i povećana meta raznim kamatarima, reketarima, otimačima djece, ukratko - mafiji. Možda se ipak probudi filantrop u vama i odlučite pomoći ljudima. Donirate novac nekoj humanitarnoj organizaciji a nakon par mjeseci čitate kako je direktorica iste organizacije ljetovala u Sejšelima vašim parama i činila što ljudi kojima se podigne standard čine.

"Prokleti bili političari, zbog njih nam se standard ne diže." Evo, da se pridružim masi sa popularnim mišljenjem, koje ne košta ništa izreći, a postaješ dio raje na lak način. Sebe amnestiram i glasačkih odluka na izborima, a adresiram sve svoje nedaće nekim nedefiniranim spodobama, iako su te "spodobe" zapravo najbolje ili bar naprivlačnije što postoji među ljudima. Želim i standard kako bih mogao što ljudi inače sa standardom rade. A što ono rade s njim?

Oznake: standard, političari, siromaštvo